.............
prolaze dani, prolaze noci
moj život pun uspona i padova
dan po dan...noć po noć
poželim zatvoriti oči i ne otvoriti ih
poželim da više ne osjećam
pomislim da nema nade
da nema boljega od ovog danas
i onda sklopim oči
probudi me neka svijetlost
sunce je obasjalo sobu
pitam se kada ce moj zivot
sve pocne dobro zavrsi
hm...lose
trudim se...ali griješim
možda sam ja ta koja
zaklanja sunce
a možda je to samo
prokleta sudbina....koja ne
želi da budem sretna...
i na kraju ta praznina
nema više ni bola...
ostao je samo prazan život
moj život
30.11.2007. u 23:12 | K | 10 | P | # | ^
nastavak
Ta postarija, vidno životom izmorena žena se na sve načine pokušavala opravdati. Ipak i sama je znala da za to što je učinila nema opravdanja. Marini nije mogla pogledati u oči. Na kraju joj je rekla da shvaća ako ju ova više nikada ne želi vidjeti. U Marini su se mješali osjećaji. Čas je bila ljuta, a opet na trenutak je bila sretna jer je upoznala majku. No nije joj mogla oprostiti sve one dane koje je provela razmišljajući zašto je ostavljena. Marina joj je rekla kako želi razmisliti o svemu i da sad nema vremena da treba prostora. Nakon što je njena majka Marija otišla nastavila je s pakovanjem. U tom trenutku sve u njoj se promjenilo. Sve je bilo drugačije. Nikada nije imala neku potrebu za buntovništvom, a sada je željela sve probati. Sljedeći dan krenula je s frendicama na more. No pokvario im se auto i morale su stati u neki mali gradić. Frendice su mislile da će Marina praviti frku, ali ona je bila spremna za akciju. Mnogi kažu da je nemoguće promjenit se preko noći, ali ona se promjenila. Željela je sve vidjeti, čuti, isprobati... Prva je izašla iz auta, iako se mjesto činilo opasno...ona se bez problema snašla. Zamolila je nekog dečka da vidi što je s autom. Nije mu trebalo niti pola sata, a auto je već bio kao nov. Marina mu se zahvalila. Put se nastavlja. Nakon još nekoliko sati putovanja stigle su na ciljano odredište. Ostavile su stvari u hotel i odmah krenule na plažu. Ondje su trebale ostat samo tjedan dana, tako da su željele svaku minutu dobro iskoristiti. Na plaži su upoznale neke dečke te se sprijateljile s njima. Dogovorili su zajednički večernji izlazak. Sve je bilo detaljno isplanirano. Marini se jedan od njih posebno svidio. Bio je to Stjepan. Kao što je bilo dogovoreno našli su se ispred kafića Malibu.....................................
17.06.2007. u 21:28 | K | 37 | P | # | ^
....
onu priču što sam počela pisat...neću nastavit...bolje ću ja početi nešto novo
...sad mi se baš i ne da to nastavljat...iako sam bila smislila i kraj priče...ali....pa evo nešto novo....
9. 10. 1975. na Svijet je došla jedan mala curica. Malo, nedužno biće je odmah na početku svog života bilo odbačeno od vlastite majke. Majka ju nije htjela ni vidjeti. Medicinska sestra joj je pokušala pokazati dijete. Ona je na to hladokrvno rekla:"Nosite to derišete od mene!". Kada vam tako život počne što dalje očekivati. Ubrzo su dijete odnijeli u sirotište. Bila je prerano rođena tako da su se volonteri u sirotištu bojali za njen život. No, ubrzo je napunila godinu dana. Pojavio se mladi bračni par koji nije mogao imati djece. Jako im se svidjelo to malo siroče. U sirotištu su joj dali ime Marina. Bračni par nije mogao imat djece premda su ih jako htjeli. Nije prošlo ni 2 mjeseca papiri su već bili sređeni i mogli su doći po malu Marinu. Ana je uzela dijete u naručje, a Ivan joj je pomogao s ostalim stvarima. Ana je gledala u to malo tjelešce. Marina je imala crnu kosicu, bila je blijeda, a oči su joj bile crne poput ugljena. Imala je tako dugačke trepavice da kad prisloniš njenu glavicu uz svoj obraz osjetiš kako otvara i zatvara oči. Prvih nekoliko dana Ani i Ivanu je bilo dosta čudno jer su navikli biti sami, ali ubrzo su se navikli. Zavoljeli su Marinu kao da je njihovo dijete. I tako su prolazile godine. Marina je napunila 19 godina i spremala se za fakultet. Bila je bistra djevojka, lijepa, ali je skrivala tu ljepotu jer je bila sramežljiva. Imala je još jedno ljeto ispred sebe do upisa na fax. Prijateljice su ju nagovorile da s njima provede ljeto. Odlučile su ići na more. Jedna je prijateljica imala auto tako da su htjele obilaziti razna mjesta. Svaki dan u drugi grad. I točno dan prije nego što je trebala krenuti na more, dok je još pakovala kofere. Na vrata je netko pozvonio. Bila je sama u kući. Otišla je do vrata i otvorila. Ondje je stajala starija žena. Ova ju je ljubazno upitala što želi. Žena se rasplakala. Rekla je da joj je žao. Marina ju je zbunjeno gledala. Upitala ju je da li može ući. Marina ju je pustila unutra, iako nije bila sigurna da li je pravilno postupila. Sjele su, žena ju je samo gledala. Marina ju je upitala što želi. Ona je rekla da li mi možeš ikad oprostiti? Ubrzo je shvatila o čemu se radi. Ana i Ivan su joj rekli da je posvjena. Počela je plakati. Obje su plakale...............
eh....znate već kako to ide....
....sljedeći post....nastavak...pussa
31.05.2007. u 22:02 | K | 41 | P | # | ^
.....
Kakva naivka
Još u ljubav vjeruje
Princa na bijelom konju očekuje
U priče iz bajke vjeruje
Vječna ljubav
Zar netko u to vjeruje?
Samo razočarenje će dobiti
Na krevetu će plakati
Utjehu neće pronači
Koja to budala
u ljubav vjeruje?
31.05.2007. u 21:56 | K | 0 | P | # | ^
...odem li...
Ona je bila oličenje savršenstva. Mlada, pametna, lijepa uspijevala je dobiti sve što poželi. Pomalo je bila i pohlepna. Mislila je da sve može sama i bez tuđe pomoći. Imala je puno prijatelja, ali nikome nije davala svoje povjerenje. Završila je srednju i ovo joj je bilo zadnje ljeto koje je provodila u svom rodnom gradu. Lana je mrzila taj grad. Nije mogla dočekati da krene na fakultet. U ovoj sredini se osjećala sputano. Mislila je da u ovom gradu nikada neće moći postati ono što ona želi. Kad je bila mlađa sanjala je kako će biti netko i nešto. Ti snovi se nisu promijenili. Sada je bila na pola puta ostvarenja svojih snova. Upisala je fakultet koji je htjela i krajem ljeta se trebala odseliti u London. Ondje su bili njeni snovi. Uopće ju nije plašilo to što napušta roditelje i što započinje novi život. Ni pred čim nije prezala da dođe do svog cilja. Govorila je:"Još samo da ovo prokleto ljeto završi i napokon idem!". Naporno je radila i učila da bi ovo postigla. Bila je ponosna sama na sebe. Završila je školu. Počelo je to ljeto za koje je htjela da što brže prođe. Iako je mrzila ovaj grad ipak je neke ljude na neki način voljela i bilo joj je stalo do njih. Vrijeme koje joj je preostalo provodila je s njima. Prvih mjesec dana ljeta je prošlo bez nekih posebnih događaja. Sve je bilo pomalo monotono. Svaki dan kava petak i subota izlasci. Na neki način to joj je pokazalo da ne griješi što odlazi. Jedne večeri je upoznala jednog dečka. Vidjela ga je nekoliko puta, ali se nisu upoznali. No nakon što joj je on slučajno prosuo piće po majici recimo da su se i na neki način upoznali. Ona ga je u tom trenutku htjela "ubiti". Marko se ispričao. Poslje su razgovarali i čak joj je postao simpatican. Nisu mogli doći jedno od drugog do riječi. Ona inače nije bila brbljava, ali sada je pričala 100 na sat. Cijelu večer je provela s njim. Čudila se kako ga prije nije upoznala. Pričala mu je o svojim planovima. On joj se na neki način divio. On nije imao neke velike planove za budućnost. Priznao joj je kako misli da on ne bi imao hrabrosti otići u novi gradi i tamo ponovno započeti svoj život. Odmah su razmijenili brojeve mobitela.
.......kiß.....
02.03.2007. u 21:40 | K | 103 | P | # | ^
...pjesme...
Postojao je jedan mali anđelčić.
Gdje god pošao svijetlo je donosio.
Sada sjedi u tami.
Netko mu je srce slomio.
Od srca je ostao samo mali komadić.
Suze anđelčića kristali postaju.
Krila su mu oduzeli.
Vjerovao je crnom anđelu.
Izdao sve i svijetlo u očima svojim ugasio.
Zauvijek iz svijetla u tamu prešao.
A da to ni sam nije shvatio.
Glazba se čuje u daljini.
Oči mi suzne postaše.
Misli mi u prošlost odlutaše.
Osjećam miris mora.
Vjetar mi prolazi kroz kosu.
More, uspomene i ja
vječni prijatelji.
Proklinjem svoje prijatelje.
Oni su za sve krivi.
Što u njega zaljubila sam se.
Što zbog njega uništila sam se.
On je tako nepravedan.
Sve mi daje.
Pa mi onda oduzme
Ne želi da budem sretna
Ne želi da budem tužna
Poželim ga uništiti
Ali ne mogu
Previše ga volim
Taj život prokleti
Gledam zvijezde
Dok sam Suncem obasjana
Slušam glazbu
Dok je u mojoj sobi tišina
Sanjam čudne snove
Dok sam budna
Nema smisla život moj
Trudim se da živim
Dok cijelim srcem volim
Možda je to smisao.
U gradu sreće
Neshvaćena i ostavljena
Na rubu mosta sam
Nema nikog da pruži mi ruku.
Nema nade da me netko voli.
Poželim odletjeti, nestati.
Ipak postoje te male duše
One mi daju zrno nade.
Zatim ga oduzmu.
Sama sam u toj tami.
Čekam da me netko spasi.
......za Vanju....
...ovo je sve za ovaj post...btw. preko vikenda ću početi pisati novu priču...kiß
01.03.2007. u 19:11 | K | 52 | P | # | ^
...pjesme..
...budući da nema vremena da napišem priču...evo stavit ću par pjesmica koje sam napisala...većinom sam ih pisala kada i nisam bila previše sretna...
Došla je još jedna jesen.
Maglovita je ona.
Kao i ona prošla.
No prošle jeseni me nije
bilo briga.
Tada si me ti grlio
kako mi ne bi bilo hladno.
Nisi me volio, nisam ni ja tebe.
Sada te volim, a
ti mene ne...
Oprostila bih ti.
Vratila bih ti se.
Ponovila bih sve.
Jer voljela sam te.
I to nisam prestala.
Nije u redu.
S drugom si sad.
Ja u mislima pored tebe sam.
Ona te ljubi.
Ja vidim samo nas.
Ona te voli.
Ali od mene više ne...
Došla si i otišla.
Tako kratko si bila.
Nisi se ni oprostila.
Nisi pitala kako je meni.
Nestala si, nema te.
Meni je tuga ostala.
Prije si me ti tješila.
Tko će sada?!
Prije su me drugi povrijedili.
Sada si ti.
Znam nisi htjela
ali si me uništila.
Bila si mi prijateljica.
Bila si mi kao sekica.
Voljela sam te jako.
Nitko te kao ja
poznavao nije.
Zašto sam te izgubila?!
Želim te mrziti.
No ne mogu.
Prijateljice, zašto?!
A ja sam te toliko voljela.
Kada sve prođe.
Želim te vidjeti.
Kada ne stane.
Sve što nas je
razdvojilo.
Možda tada budemo
ono što sada ne
možemo.
Ne znam što si od mene htio.
Da li si me stvarno želio.
Prema meni ništa nisi osjećao.
Ali si opet meni prišao.
Nisi mislio da ću ti nešto značiti.
Nisi znao što želim,
a ne znaš to ni sada.
Ne znaš volim li te
ili te ipak mrzim.
Nikad ti neću reči volim te
previše se bojim.
Previše bih patila kad ne
bih čula i ja volim te.
Ti ne znaš moje osjećaje.
Ja ne znam tvoje.
Preponosna sam da ti kažem da.
Voliš li me, ne znam.
Kada bih znala...
Možda bih ti rekla
da i ja volim te.
Suđeni si nismo.
Zašto se trudimo.
Ti ne znaš kako
sa mnom.
Ja ne znam kako
s tobom.
Vrijedi li?
Ne znam.
Znam samo da
bih mjenjala
cijeli život za
trenutke provedene
s tobom.
Noć uzima dan.
Sve polako tone u san.
Svijetla se gase.
Ostajem sama.
Pored mene nema nikoga.
Ti si na drugom kraju svijeta.
Ja te čekam, tebe nema.
Snovi su moji prijatelji.
Stvarnost neprijatelj.
Živim u mašti.
Imam svoj svijet.
Ti si u njemu.
Svake večeri si pored mene.
To je samo iluzija.
Nerealnost.
Male fantazije.
Samo želje koje
se neće ostvariti.
Potrošila sam prošlost
na tebe.
Sadašnjost trošim
na tebe.
Budućnost ću trošiti
na tebe.
Preskupa je cijena
koju plaćam za tebe.
Sto puta povrijeđena.
Sto puta uništena.
Sto puta ostavljena.
Sto puta prevarena.
Nula puta voljena.
Jednom voljela.
Milijun puta tvoje ime zvala.
Milijun puta na tebe mislila.
Milijun puta ti oprostila.
Milijun je komadića ostalo
od jednog srca mog...
Pada kiša.
Sjedim u kutu sobe.
Mislim na tebe.
Poželim da sam vani.
Tada bih sama sebe
mogla prevariti.
Uvjerila bih sebe.
Ove kapljice na licu.
To su kapi kiše.
Ja sam jaka.
Velike cure ne plaču.
Uvjerila bih sebe.
Voljet ću drugoga.
Naći ću boljega.
Nastavit ću živjeti.
Prokleta magla se ponovno spustila.
Tebe nema da mi pokažeš put.
Mjesec je kukavica.
Magla je bila dovoljna da nestane.
Ostavljena sam u magli, sama.
Mjesec nije mislio kako je meni.
A nisi ni ti.
Sada lutam gradom.
Ostavljena i izgubljena.
U nadi da će me netko naći.
Pokazati mi put.
Jedne subote sam te upoznala.
Jedne subote sam se u tebe zaljubila.
Jedne subote sam te vidjela s njom.
Jedne subote si me molio da ti se vratim.
Jedne subote sam ti rekla zbogom.
I nikad se nisam vratila.
23.02.2007. u 20:36 | K | 67 | P | # | ^
....kraj....
Nakon te večeri oni su postali nerazdvojni. Sve što su radili, radili su zajedno. Nitko nije očekivao da će ta veza trajati. No vidjelo se da se stvarno vole. On bi sve učinio za nju kao i ona za njega. Kikiju nije palo uopće na pamet da bi prevario Aminu. Svi govore kako savršenstva ne postoje, ali sve u vezi njih to vrijeme koje su provodili zajedno je bilo savršeno. Naravno nekada je dolazilo do manjih svađica, ali su uvijek našli kompromis. Jednog dana Amina je rekla Kikiju da mora s njim ozbiljno razgovarati. Rekla mu je da se seli. Kiki nije znao što reči na to. Pitao ju je zašto. Rekla mu je da je njezin otac našao novi posao i da će mu plaća biti puno veća. Rekla mu je da mora ići. On joj je rekao da bi mogla kada bi htjela ostati, ali joj očito nije dovoljno stalo do njega da ostane. Ma koliko se ona trudila objasniti mu da nije tako i da i njoj ovo sve teško pada, nije uspjela. On je samo otišao. Dva dana nakon tog događaja bilo je Valentinovo. Ja(ako ste zaboravili ovo priča Ivana, Kikijeva najbolja prijateljica, Martini, Kikijevoj kčeri) sam joj rekla da ode do mosta da je Kiki treba. Amina je otišla do mosta i tamo vidjela neka svjetla. Kada se približila ugledala je na tom malom mostiću stol i dvije stolice. Mostić je bio osvjetljen svijećama. Na stolu su bili tanjuri, pribora za jelo, šampanjac te jedna mala kutijica. Odjednom joj je netko prekrio oči. Bio je to naravno Kiki. Okrenio ju je i rekao oprosti te ju poljubio. Sjeli su za stol.
AMINA: Ovako nešto još nitko nije učinio za mene... Osjećam se kao u nekoj bajci... Odakle ti uopće ova ideja?!
KIKI: Ma nije to ništa... Oprosti mi što sam neki dan onako reagirao... Ali pomisao da ću te izgubit...
AMINA: A što misliš kako je meni? Pa bojim se da te više nikad neću vidjeti, da se nikad neću vratiti ovdje, da je sve ovo s nama gotovo... A vjeruj mi to ne želim. Da imam izbora ostala bih, ali moram ići...
KIKI: Znam, shvaćam te... Ali želim nešto učiniti prije nego što odeš.
AMINA: Što?
KIKI: Otvori tu kutijicu na stolu.
Amina otvori kutijicu što je bila na stolu i u njoj ugleda prsten. Upita ga: Što je ovo?. On joj odgovori:
Ovako ti želim pokazati da gdjegod ti bila moje srce će biti s tobom. Na neki način ovo je sebično od mene jer te ovo veže za mene i tako ja znam da ćeš mi se vratit. Amina, hoćeš li se udati za mene? Amina je bez ikakvog predomišljanja pristala. Odlučili su tajiti svoje zaruke. Rekla mu je da će čim se vrati njih dvoje vjenčati. Razmišljali su o tome kako će živjeti zajedno, imati djecu. Željeli su malo vjenčanje s ljudima do kojih im je stalo. Te večeri su prvi put vodili ljubav i to na mostu. I tako je došao dan odlaska. Amina je plakala cijeli dan, a Kiki je skrivao svoju tugu. Govorio joj je da će sve biti kako su zamišljali, da ovo nije kraj. Ona se odselila, ali nije znala što njen otac sprema. Kada su došli u novi grad prvih nekoliko dana sve je bilo u redu, ali kad je Amina pokušala nazvat Kikija otac joj nije dopustio. Kiki je nju nazvao, a njen otac mu je rekao da ju zaboravi. Rekao mu je da je Amina u novom gradu, ima nove prijatelje, novog dečka da njega ne treba. Ona je čula razgovor svog oca i Kikija. Pokušavala je nekako poslati pismo, ali njen otac ju je slijedio i zbog toga je dobila mnogo udaraca od oca. Nije shvaćala što se događa s njenim ocem. Često je bio pijan te joj govorio kako je kurva kao i njena majka. Često je u sobi plakala i gledala u prsten koji joj je Kiki poklonio. Samo ju je to spašavalo. Zamišljala je njihov ponovni susret, prisjećala se svakog trenutka s njim. Za to vrijeme Kiki je pao u depresiju. Nije htio nikoga vidjeti. Nakon nekoliko mjeseci počeo se polako oporavljati. Nije mogao shvatiti da Amini više ništa ne znači. Nije mogao shvatiti kako je tako lako mogla naći drugoga. Kiki je odbijao sve cure, ne želeći ni jednu. Nekako se u sebi još nadao da će se Amina vratiti. No prošla je godina dana, a od Amine ni traga. Bio je dobar s Amininom najboljom prijateljicom Marijom (Martininom majkom). Jedne večeri Kiki je opet pao u neku malu depresiju. Marija je došla do njega te ga pokušala utješiti. Ona je bila potajno zaljubljena u njega i nije joj bilo lako gledat ga kako pati. Bila je pomalo ljuta na Aminu zato što mu je ovo učinila. Prišla mu je i počeli su razgovarati. Marija je izgledom bila jako slična Amini. Marija je zagrlila Kikija, a on je zamislio da je ona Amina. Poljubio ju je i pozvao kod sebe. Ona je otišla s njim. Kod njega su vodili ljubav. No sutra kad se probudio shvatio je što je napravio. Nije ništa osjećao prema osobi koja je ležala pokraj njega. Znao je da će ju samo povrijediti. Dok je on razmišljao o svemu, Marija se okrenula i rekla mu da ga voli. Odlučio je pokušat zavoljet Mariju jer je znao da je ona to zaslužila i da joj je stalo do njega. Amina je našla posao te skupila nešto novaca. Odlučila se vratiti u svoj rodni grad. Prvo je mene (Ivanu) posjetila. Ja sam bila ta koja joj je morala reči tužne vijesti. Skoro sam se unesvijestila kada sam je vidjela ispred vrata. Ispričala mi je sve što se događalo te za postupanje njenog oca. Kada me pitala za Kikija ušutila sam.
AMINA: Reci mi što se događa!
JA(IVANA): Kiki se ženi...
AMINA: Što? S kim?
JA: S Marijom... Ti nisi dolazila, nisi se javljala. On nije znao što se događa moraš ga shvatiti, a i nju. Znaš da je uvijek bila zaljubljena u njega.
AMINA: Znam da je bila zaljubljena u njega, ali mi je bila i najbolja prijateljica.
JA: Svi smo mislili da si bila nepravedna prema njemu pa čak i ja... Nismo mogli znati što se događa...
AMINA: Želim ga vidjeti!
Odlučila je da se nađu kod mosta. Rekla sam Kikiju da moram razgovarati s njim i da dođe na most. Jedva sam ga uspjela nagovoriti da dođe na to mjesto. Previše mu je bilo bolno odlaziti na to mjesto jer je bilo toliko uspomena koje su ga vezale za to mjesto. Kiki je otišao na most. Nije mogao vjerovati što vidi. Amina je stajala ondje na mostu kao što ga je uvijek prije nekoliko godina čekala.
Došao je do nje i upita ju: Zašto si sada došla?
AMINA: A tebi nije trebalo toliko dugo da me zaboraviš? Rekao si mi da ćeš me čekati, ako treba, zauvijek. Zauvijek je onda za tebe dosta kratko razdoblje!
KIKI: Trebao sam zauvijek čekati dok si ti sretna s drugim?!
Amina mu je tada ispričala cijelu priču što se događalo otkako je otputovala. Kiki nije mogao vjerovati. Osjećao se krivim. Na mostu su bili satima. Bojažljivo ga je upitala da li voli Mariju. Rekao joj je da mu je draga, ali da ni za koga ne može osjećati ono što osjeća za nju. Pitala ga je zašto se onda uopće ženi.
KIKI: Znaš da bih učinio sve da mogu vratiti vrijeme, ali to se ne može učiniti. Mislio sam da se nikada ne ćeš vratiti i da trebam nastaviti sa životom. Marija mi je pružala ljubav i bila mi je podrška. Ona me na neki način spasila nakon što si ti otišla. Znam da prema njoj osjećam samo zahvalnost, ali moram se oženiti s njom. Marija je trudna.
Amina nakon tih riječi zaplače. Kiki ju je pokušao utješitit, ali i on je počeo plakati. Proklinjao je njenog oca, sudbinu. Uhvatio joj je ruku,a na ruci je vidio prsten. Gledao je onaj prsten koji joj je poklonio, zaručnički prsten. Prisjetio se onog dana kada su odlučili da će se vjenčati čim se ona vrati. Sjedili su na mostu i samo plakali, riječi su u tom trenutku bile suvišne. Marija je saznala da se Amina vratila. Iste te večeri Marija je posjetila Aminu. Marija je bila već duže trudna pa joj je trbuh bio poveći. Amina se upravo bila vratila u hotel gdje je odsjela kad je Marija pokucala. Ova je otvorila vrata i bez riječi je pustila u sobu. Ja sam joj već bila ispričala Amininu priču. Kada je ušla unutra rekala joj je samo: Oprosti, nisam znala. Amina joj je rekla da je sve u redu da zna kako ga je Marija voljela i da ga je zaslužila. Rekla joj je da ga nikad ne povrijedi i da ga čuva jer je on nešto najbolje što joj se u životu moglo dogoditi. Ubrzo su se zagrlile ipak su dugo bile najbolje prijateljice. Marija ju je zamolila da im bude kuma. Znala je da će to biti teško za sve troje, ali i Kikiju i Mariji je Amina jako značila. Amina je odbila. Ali ju je ova duže vrijeme nagovarala, nakon čega je ova pristala. Marija je otišla kući. Iza ponoći netko je kucao na vrata Aminine sobe. Otvorila je vrata, a tamo je bio Kiki. Nisu progovorili ni riječ nego su se odmah zagrlili. Kiki ju je počeo ljubiti i ubrzo su se našli na njenom krevetu. Proveli su strastvenu noć. Ovo im je bio poput nekog oproštaja. Znali su da nije u redu, ali to je bilo jače od njih samih. Znali su da je ovo njihova zadnja večer koju će provest zajedno. Za 5 dana bilo je vjenčanje. Svi su se svečano obukli i vjenčanje je moglo početi. Sve je bilo tako lijepo. Mladenka je polako došla do oltara, izmijenili su se zavijeti, ali nitko od gostiju nije znao da su se u tom trenutku dva srca slomila. Amina je bila isto ispred oltara, ali ne kao mlada već kao kuma. Kiki je razmišljao kako bi volio da je Amina ta koja pokraj njega stoji u bijelom. Znao je da mora oženiti Mariju zbog djeteta koje nosi, ali nikako nije moga preboliti to da mora okončati svoju ljubav s Aminom. Previše ju je volio. Amina nije mogla izdržati. Odmah nakon ceremonije otišla je na most. Ondje je napisala pismo koje si (Martina) našla te si je odmah nakon toga oduzela život. Kiki je primjetio da nema Amine odlučio ju je potražiti. On je našao njeno tijelo u velikoj lokvi krvi na mostu. Uzeo ju je u naručje, znao je da više nema pomoći. Pogledao je prema pismu i uzeo ga. Nikada nije imao dovoljno hrabrosti da ga otvori. Napravili su obdukciju nad njenim tijelom. U izvješću je pisalo da je bila trudna nekih 6 dana. To je bio najtužniji dan u ovom gradu kojeg svi želimo zaboraviti. Tvoja majka se ubrzo nakon toga razboljela i umrla. Mislim da je to bilo djelomično i radi ovog događaja. Tvog oca si ti spasila da nije bilo tebe ne znam što bi se s njim dogodilo. To je priča o Amini. Martina je bila sva u suzama na kraju priče o njenom ocu. Nije shvaćala što je sve njezin otac proživio. Osjećala se krivim zbog smrti Amine. No ona nije bila ni zašto bila kriva... Neke stvari sudbina odredi i mi sami ne možemo utjecati na njih...
---------the end-----
18.02.2007. u 17:21 | K | 24 | P | # | ^
...5.dio...
Našli su se sutra nakon što ga je ona poljubila. Oboje su bili pomalo zbunjeni, nisu znali kako se ponašati. Njoj je bilo pomalo neugodno. Krenuli su prema jednom kafiću. U jednom trenutku Kiki je uhvatio Aminu za ruku...Tada je nelagoda nestala. Toliko su si toga htjeli reči, a kao da je sve bilo rečeno njihovim držanjem za ruke. Ušli su u kafić gdje je bila Kikijeva bivša cura. Amina je otišla do wc-a. Dok se gledala na ogledalo ušla je Kikijeva bivša. Odmjerila ju je i počela s vrijeđanjem. Rekla joj je da je najobičnija droljica te da će je Kiki uskoro ostavit i vratiti se njoj. Rekla joj je da su neki dan vidjeli i da nisu samo razgovarali. Amina je izjurila iz kafića, a Kiki je ostao sjediti zbunjen. Odmah nakon što je Amina izašla došla mu je bivša do njega te mu rekla da zna da mu ova neka droljica ništa ne znači i da treba biti s njom, a ne s tom malom droljicom. On se okrenuo i rekao da ta cura koju ona naziva droljom ima nešto što ona nikad neće imat, ona ima njega. Platio je i izašao iz kafića. Nije znao gdje da ju traži. Nakon sat vremena traženja otišao je do mosta. Tamo je ona bila. Otišao je do nje. Ona se ustala i krenula. Govorio joj je da stane, ali se ona nije obazirala na njegove riječi. Uhvatio ju je za ruku i zamolio da stane. Ona ga je pitala što želi od nje. Vidjelo joj se po očima da je plakala.
KIKI:Zašto si plakala?
AMINA:Nisam plakala! Zar imam zbog čega plakat?!
KIKI:Samo mi reci što ti je rekla...
AMINA: Misliš tvoja bivša?! Samo mi je otvorila oči... A ja sam ti budala vjerovala... Samo idi i ne vračaj se više... Ne želim te više nikada vidjeti! Zbogom!!!
KIKI:Ali nisam ništa napravio! Ne znam što ti je rekla, ali lagala je... Zakunio sam se da te neću povrijediti... Zar misliš da bih to učinio?!
AMINA: Ne znam šta da mislim?!! Reci mi iskreno otkako si me upoznao da li si se viđao s njom? Nema veze i ako jesi... Ipak tko sam ti ja... Nemam pravo da ti išta kažem...
KIKI:Otkako sam tebe upoznao ti si jedina cura koja me zanima. Ove ostale sve su mi iste...plitke i dosadne... S tobom želim provoditi vrijeme. Pitaš me tko si mi ti?! Pokušavam ti dokazati da mi je jako stalo do tebe. Ti mi možeš reči sve što želiš. Kako ne shvaćaš...
AMINA:Ali ona je rekla...(Kiki je prekine prije nego što je završila rečenicu)
KIKI:Ona je ljubomorna na tebe i to je jedini razlog zašto ti je prišla. Ljubomoran je jer nikad neće biti poput tebe. Ostat će onako plitka. Ti si posebna osoba i zračiš dobrotom. U zadnje vrijeme jedino me ti uspiješ nasmijati. Kada te vidim u meni se probudi neki osjećaj koji do sada još nisam doživio.
Nakon toga ju je zagrlio. Dugo, dugo su tako stajali zagrljeni. Nisu htjeli pustiti jedno drugo. Kiki joj je šapnuo:Mislim da ću se zaljubiti u tebe... Ako već nisam, te se nasmijo. Ona ga je pogledala u oči te su se nakon toga poljubili. Tu večer su proveli sami na mostu. On je u autu imao neki pokrivač. Ležali su tako zagrljeni ispod zvijezda. Ništa im više nije bilo potrebno...imali su jedno drugo...Samo im je to bilo bitno...
...btw. ova priča je samo plod moje bujne mašte...
15.02.2007. u 20:31 | K | 8 | P | # | ^
...4. dio...
Prepričao mi je svaku sitnicu koja se dogodila tijekom njihove šetnje. Dok je pričao o njoj vidjela sam mu nešto u očima, neki sjaj. Govorio je o njoj s toliko nježnosti. Dogovorili su se da će se naći sutra navečer. Rekao joj je da joj želi pokazati jedno mjesto. Odvezli su se izvan grada do jednog malog mosta. Amina i nije baš bila uvjerena da se trebala upustiti u ovo. Nije ga nešto posebno poznavala, a bili su dosta udaljeni od grada. No nakon nekoliko trenutaka s njim strah je nestao. Sjeli su na most i počeli razgovarati.
KIKI:Ovo mjesto mi je jako posebno...Ovdje dolazim kad želim biti sam i kad imam neki problem.
AMINA:Hvala ti što si ga podijelio sa mnom. Ali zašto?
KIKI:Želim ti dokazati da mislim za tebe da si nešto posebno. Nikom dosad nisam pokazao ovo mjesto, ali od sada želim da to bude naše mjesto.
AMINA: Znaš me 2-3 dana. Mislim da malo brzaš.
KIKI: Kada sam blizu tebe osjećam se bolje. Možda te ne znam dugo, ali mijenjao bi cijeli svoj život za ove trenutke koje sada provodim s tobom. Oni ne vrijede ništa.
AMINA: Bit ću iskrena. Pomalo se bojim. Nisam sigurna da govoriš istinu. Kako znam da to ne govoriš svakoj curi? Ne želim biti povrijeđena... Previše sam puta bila...
Kiki ju snažno zagrli i kaže: Kunem se da te ja nikada neću povrijediti niti ću dopustiti nekomu da te povrijedi. Mislim da se u tom trenutku Amina napokon prepustila. Izgradila je oko sebe neki zid i nije dopuštala nikome da znaju kako se ona osjeća. Nije pokazivala da je slaba. Kiki je polako počeo uništavati taj zid oko nje. Bilo je već kasno i Kiki ju je odvezao kući. Rekla mu je da joj je bilo jako ljepo s njim, a zatim je napravila nešto što nije bilo u njenom stilu. Kiki to nije očekivao. Poljubila ga je i samo izašla iz auta. Kiki je cijelu večer proveo razmišljajući o njoj, a vjerujem da je i ona mislila samo na njega.
---------kiß--------
13.02.2007. u 19:43 | K | 13 | P | # | ^
